PAKLENA POMORANDŽA

"2uplo dno" i SDUV dobro su postupili kada su za svoju produkciju izabarali "Paklenu pomorandžu" A. Bardžisa koju su 20. oktobra i prikazali na kamernoj sceni SNP-a.

Adaptaciju romana izvršio je M. Radonjić, dramatizacija je delo M. Trifunović, a režije se prihvatio I. Cerović. Kostimi: M. Sremac, maske: K. Obrovski, operater filmskih inserata: J. Milinov. Uloge:...

Ova varijanta veoma stručno pojednostavljuje i sažima i istovremeno čineći sceničnom "Paklenu pomorandžu" bez da ona išta gubi u priči i ideji. Veoma smelo kreće od sredine, od lekarskog eksperimenta, zatim vodeći dve paralelne linije, razvija radnju do razrešenja. Atraktivni filmski inserti vraćaju istoriju nasilja do početka, a scene u ordinaciji pomeraju radnju prema razrešenju. Za one koji eventualno ne poznaju priču "Paklene pomorandže" ispričaću ukratko.

Dramatizacija se koncentriše na suštini. Istoj svrsi služi i sažimanje scena i likova. Najčešće veoma uspešno dobar primer je za to povratak "preobraženog" sina, koga samo majka dočekuje sa iznenađenjem, a na nagovor svog "novog" sina, najverovarnije ljubavnika, pušta ga da kao prognanik produži dalje sa praga svog rođenog doma. Sažimanje likova rezultira i složenost tri Aleksova druga, koje veoma produbljeno dočaravaju M. Filipović, M. Kovačević i D. Šarković (N. Okanović). Od četvorice glavnih junaka, na opšte iznenađenje, najbleđi je Aleks u interpretaciji Ivana Cerovića. Deluje slabašno i neubedljivo. Ne verujemo mu ni da je prevejani, rođeni kriminalac, ni to, da pokušava da postane vođa. Sa likom se zapravo poistovećuje samo u onom delu kada predstavlja izgaženog i izlečenog Aleksa. Režija mu je dobra, puna ideja, nijansirana. Možda ga je upravo posao reditelja srpečio da se iskaže i kao glumac. Dramatizaciji bih zamerila samo malo bledu završnu scenu. Onaj koji ne poznaje roman, ne može da shvati koji su ti važni momenti koji presudno utiču na ishod. Atraktivni su i veoma funkcionalni i filmski inserti. Možda je nedovoljno smela scena silovanja (Odeća devojke ostaje netaknuta, ni milimetar se ne pomera). Izvanredna je međutim gluma Angeline Miladinović, narocito njena mimika, koja verno izražava patnju. Od ostalih aktera izdvojila bih stiliziranu i preciznu glumu Dragana Stojmenovića i Miodraga Petrovća.

Maske su izvanredne, i dosad neviđeni futuristicki kostimi glavnih ličnosti. Odeća ostalih je međutim veoma neusklađena: haljina majke i njen, nazovimo ga, turban, bajkovita je maštarija, dok kostim njenog para iliti stanara, neprilagođen, običan, današnji, svakodnevni.

Paklena pomorandža u izvođenju trupe 2uplo dno je ubedljiva i interesantna. Ubedljiva i surova priča o rađanju nasilja, o njegovom "stasanju" i o prisutnosti u svim sferama. Nasilje je prisuno ne samo među "problematičnim" mladima, nego i u zatvoru, u porodici, na ulici i među tzv. "mirnim" građanima, pa i u najvišim sferama. Po Bardžisu nasilje je praktično neuništivo. I ne samo nasilje, nego i manipulacija s njim.

Jódal Rózsa (Magyar Szó)

Ostale kritike: